DEJA VU
I tako ... pa ne znam ... Priča koja me muči i zaokuplja iz dana u dan,
slična je drugima i već viđena, naročito u onih koji se vrzmaju sajber
prostorom.
Upoznao sam je na blogu jednom. Iz početka razmenjivali smo samo poruke,
vrlo brzo smo prešli na MSN, a onda pošto nam to nije bilo dovoljno, razmenili
smo brojeve mobilnih telefona. I još dan danas nije mi jasno zašto baš ona.
Čitao sam je i ranije i stekao negativan utisak o njoj ... Sva je bila nešto
razbacana, nesređena u mislima, menjala često izgled bloga, uglavnom crne boje,
sa čudnim izborom muzike, sve nešto konfliktno, neubičajeno. Nije me nikako
privlačila. Pa ipak, jednog dana se javila na PP, tako je počelo.
A potom, do kasno u noć smo razgovarali telefonom, dok ne istrošimo
kredite, ili baterije. Prvo nazovem nju, onda ona mene. I imali smo šta da
pričamo, vreme nam je uvek brzo prolazilo i bili smo uvek u čudu, sat i više,
zar je već toliko prošlo, već ?
Odmicalo je vreme i razgovori telefonom, kao i razmenjivanje SMS poruka po
ceo dan postali su svakodnevnica. Na ruku nam je i išla jedna tarifa mobilnog
operatora. Pričaš do besvesti, blago zaljubljenima, a to što mi je mob skoro
srastao sa uvom, nema ni veze. Kao ni količina zračenja.
Naravno da je skori susret bio neminovnost, jer iz dana u dan rasla je
povezanost. Neka čudna. Jaka ... Ugovorili smo dan, seo sam u kola i vozio. Vremenske
prilike nisu mi išle na ruku, padavine su bile jake. Ipak nisam odustao, mada
bi neko pametan sigurno, jer u pojedinim momentima brisači nisu uspevali toliku
količinu kiše da maknu sa šoferšajbne, pa se jedva nešto videlo na putu, ali
morao sam konačno da je vidim. Shvatio sam to još onog dana kada sam je video
na slici. Kao da sam je oduvek znao. Bio sam frapiran time. I kad sam je onako
gledao u oči, na slici, jeza mi je telom prolazila. Čudno nešto.
Živela je u drugom gradu. Nije ni tako daleko, ali kasnije je daljina ipak
uspela da nas razdvoji. I naši prethodni životi. Sve je govorilo protiv nas.
Odolovali smo prilično dugo, devet meseci. U kojima smo živeli kao jedno,
maštali o nekom boljem sutra, nadali se ... A onda se nešto slomilo u njoj.
Nije više mogla. Mučilo je i mene, ali sam nekako izlazio na kraj sa utvarama.
Nisam ni mogao da pomislim na kraj, jer bi se sve srušilo u meni. A u njoj se
već tada srušilo. Presekla je. Naglo. Uz more suza. Nije više mogla tako. Nije
više mogla da veruje u pravilnost svojih odluka. Nije više mogla da veruje u
našu priču. Rekla je da će me zauvek voleti.
Kao da nisam bio svestan šta mi se dešavalo. Mislio sam da smo samo još
jednom upali u krizu. A onda iz dana u dan postajao sam svesniji, da je zaista
kraj. Od tada je prošlo, evo već pet meseci.
Ne čujemo se od tada. Nema više poruka. Samo vidim da redovno svrati i
pročita šta sam pisao, Jedini trag od nje su logovi na tracker-u. Svratim i ja
kod nje. Ne komentarišemo napisano. Samo pročitamo. Ovde više neće. Bolje je
tako.
I sad, iako je prošlo toliko već, još uvek mislim na nju. Čudno je to. Kažu
da vreme nosi zaborav. Da se razumemo, nisam mlad, prošao sam dosta, bilo je
naravno i ljubavi, ali ovo je tako različito. Ono što osećam, isto je kao i na
početku. Kao da postoji samo jedna osoba kojoj smo sposobni da damo celo svoje
biće. Sad shvatam tu odrednicu, druga polovina, u punom smislu te reči. I nije
mi lakše od toga. Ni malo.
Vau, kako su ljubavi na daljiinu fatalne. Zamisli ja sam izdrzala 2 godine i znas sta se desilo na kraju? Udala sam se za njega.
Neverovatno je to da kada smo se ugledali znali smo jedno za drugo i da smo solemates!
A to sto osecas sada to je sasvim normalno - nisi je se dovoljno nagledao, tj nisi u potpunosti potrosio svaki osecaj za nju... potrosice se i to, ali ce ti trebati vise vremena... racunaj jedno godinu dana:)
Ha! Godinu dana? Ala si me utešila znaš?! :)
Ali mi drago da je nekom uspelo, kao vama. Dve godine? Neverovatno.
Imala sam iskustvo slicno tvome...
Takve stvari nikada ne prestaju... ne prolaze... tu su u nama... ostaju...
Ostaju da nam daju snage... da tamo negde postoji neko... i jos neko... i uvek ce biti nekog...
Procice vreme i bice ti lakse... hoce veruj mi... ne kazem da ce ti biti svejedno jer je to nemoguce... ali bice lakse... ;)
A ti glavu gore... =) I juri dalje... jer nece ljubav nas da jur vec mi nju moramo da ganjamo ;)
I bravo na ovako otvorenom postu... :)
cicilly :)
Jurio ne jurio, ali nije to to ... Zanimljivo, čitao sam nešto o hormonima i kakvo ludilo znaju da naprave u čoveku. Za oko mi zapao podatak, da čovek samo dva puta u životu može da se zaljubi. Više od toga ne bi izdržao.
Blah, naucnici ovo.. blah naucnici ono... sta bre oni znaju ko moze a ko ne moze da izdrzi sta... Procitaj moj post pod naslovom Ofanzivno... ;)
I to sto kazes nije to to.. u pravu si - nikada se nista ne moze ponoviti, svaki put je premijera =) zato i to naredno kad uhvatis - bice jos lepse i jos vise ces uzivati u njemu znajuci da mozes vrlo lako da ga izgubis... :)
Veruj mi...iz iskustva to kazem...a ne da bih prosipala mudrosti uz vetar =)
uh, prosto neverovatno. nastasja bi sada kazala> "Vreme ne leci rane...samo otupljuje ostrice bola..."
nadam se da ce ih u tvom slucaju istupeti sto je brze moguce
cicilly :)
Znam šta želiš da mi kažeš, život ide ipak dalje, hvala :) I na simpatičan način mi to govoriš. Želim i ja da prođe, zaista, bilo bi lakše.
hyper... :)
Nadam se i ja :)
Mozhda, samo jednom u životu nađemo svoju drugu polovinu. Ako imamo sreće i borimo se za nju, ostanemo s njom zauvek, kao Baladašević. Ako nemamo, život nam donese nekog sjajnog, ali nikad više našu drugu polovinu...Samo jednom se ljubi, sve je ostalo varka-kaže stara pesma. Nisam te baš utešila? Znam da nisam. Toliko si lepo ovo sve opisao da ti od srca želim da ja nisam u pravu, i da nađeš onu pravu, a ova ispadne manje idealna polovina....
Ljubav ne zna za pravila...
i pisao bih ti mnogo sada o mojoj omiljenoj temi...ali sve vec znas.
Sve su ljubavi iste,samo se lica menjaju.
sanjarenja56,
boreti se da nešto uspe mogu samo oboje, onda i ima šanse. nije uspelo, u mojoj priči. a možda, možda ipak, jednog dana, u nekoj drugoj priči. da, ko zna ...
hvala :)
stepski ...
ljubav je samo lepa ako ne boli i dok traje. inače, nosi nečeg pogubnog u sebi.
zavisi od stava...ljubav je uvek lepa i nikad pogubna...osim ako zelimo vise od onog sto ljubav jeste.
Ona lako preraste u sebicnost i posesivnost.
kada,jednom,napunimo 80 godina,secacemo se svake ljubavi kao necega lepog.
Dok smo mladi,cesto nam sujeta magli vidike.
Neka bude i nestane,samo neka bude!
Tuzan je onaj koji nikada nije voleo...
mozhda rekoh li ja tebi da procitas ble ovo http://cicilly.blog.co.yu/blog/cicilly/generalna/2008/06/13/ofanzivno... :P
Lepo rece stepski: ljubav je UVEK lepa a NIKAD pogubna... =)
stepski ...
ok, ok, ok :)
cicilly draga,
a ko kaže da nisam pročitao, jesam :)
nedostaje mi jedan detalj u ovoj prici da bih je razumela, da bi nju razumela - sta to ona vise nije mogla i koji je to trenutak kad neko pocne da sumnja u svoje odluke u situaciji kad ne treba odlucivati. Uostalom samo tvoj komentar odsliakva celu pricu /
''boriti se da nešto uspe mogu samo oboje''...
shadow ...
Nije mogla da trpi razdvojenost, fizičku. Biti sa nekim, a zapravo ne biti. A da mogu ja da je razumem, priču, ne bih se valjda ni mučio više. I mene muče hiljadu pitanja ...zašto, kako, zbog čega ... njeni odgovori su bili bledi. Sad nije više ni bitno možda. A iznošenje detalja dovelo bi u opasnost svrhu bloga, možda jednog dana slučajno svrati i prepozna se u priči.
... što ne bi bilo dobro.
Ljudi koji su igrom slucaja razdvojeni teze tome da se spoje. Valjda.
Moj suprug i ja smo bili fizicki razdvojeni sve vreme ''zabavljanja'' i istrpeli smo svasta, putovanja, nespavanje, ustajanje u tri ujutru da bi se stiglo u drugi grad tj, na posao i kad smo postali bracni par ziveli smo jos sest meseci razdvojeni. Sta god da smo istrpeli nismo trpeli, to je to. Mislim...
naravno. tu nema ničeg spornog.
Ako oboje dovoljno žele onda ništa ne može predstavljati problem. Potrebno je dvoje da se ukrsti put.
Tvoja druga polovina tebe u životu čeka, traži je.
e donna,
oči su mi širom otvorene.